Posotovani,

Nastavljamo u ovu proljetnu subotu sa objavom nove Blankine  pri?e,  borbe emotivnih sje?anja sa sadašnjoš?u.

N   E   Z   R   E   L   A

Ne želim biti danas tužna…

?ega se bojim na ovome svijetu?                                           

Najviše od svega gubitka

Najmilijih… Prijatelja…

 

Svi smo svjesni da se krug prijatelja sužava i gubi s godinama. Zbog ovog ili onog razloga, ili bez razloga, ali moramo se odlu?iti koje prijateljstvo cijeniti i oko kojeg ?emo se truditi i da li ?emo se uop?e i truditi!Koliko smo se samo puta razo?arali u neku osobu, prijatelja, ili partnera, koliko smo se razo?arali u njihove postupke, ali i oprostili vjeruju?i da ?e se popraviti, uvidjeti grešku ili nepravdu koju su nam nanijeli.Prijateljstvo je nešto najvrjednije što ?ovjek može imati u životu.Nema ljepšeg osje?aja nego kada znaš da imaš osobu s kojom možeš podijeliti baš sve, sre?u, tugu, bol, razo?arenje, neki sretan ili tužan doga?aj…Ali nažalost, danas je teško na?i pravog, iskrenog i dobrog prijatelja, jer baš i nema dobrih osoba koje su spremne pomo?i nekome drugome, osim, naravno, gledati sebe.Svi gledaju svoju korist iz bilo koje situacije i ?ekaju kada ?e nekome zabiti nož u le?a.Za mene je prijateljstvo uvijek bilo najvažnije na svijetu, pa ?ak i u trenutcima kad bih se po stoti puta razo?arala u nekoga.

?esto sam se pitala da nije u meni problem.

Dugo vremena sam ve? prili?no zabrinuta i ne znam gdje pripadam, ni tko je na mojoj strani i koja je uop?e moja strana.Sva moja prijateljstva u mom životu i poslu su se svodila samo na to, koliko ima tko koristi od mene, a nikome zapravo nije stalo da pokuša otkriti tko sam ja zapravo…Trava se uvijek ?ini zelenijom u susjedovu dvorištu…Oni, koji nemaju posao, misle da je imati bilo kakav posao najljepša stvar na svijetu.Oni koji ga imaju, sanjaju o kreativnijem ili bar o onom, u kojem ne?e izgarati, a koji ?e im pružati dovoljno materijalne sigurnosti, intelektualnih izazova i perspektivu.Osobe, koje su završile fakultet, misle da bi im neki drugi posao pružio ve?e mogu?nosti, a oni bez visokih škola, u koju skupinu i ja pripadam, ponekada su se ljutili na roditelje, što su ih tjerali da završe stru?ne škole i da prije do?u do kore kruha i što nisu tada vodili ra?una o njihovim afinitetima.

Za bolje nisu imali financijskih mogu?nosti.

Mi smo odmah morali po?eti raditi po završetku srednje škole da bismo i njima mogli malo olakšati starost.

Imam nepunih 40 godina radnog staža, isklju?ivo u bankarskoj branši.

?esto volim za sebe re?i da sam knjiški moljac, samo mi fale one crne navlake na rukavima koje je nosio moj prvi šef, Josip Peterka.

Posao me je od djetinjstva uvijek veoma okupirao, bilo da sam radila u firmi ili u ku?i.

Nikada, stvarno, nisam voljela biti besposlena, pa i u trenucima odmora, kada sam preko vikenda doma u ku?i.

Uvijek prona?em nešto za raditi, jer sam ro?eni radoholik.

Pogotovo prve godine moga zaposlenja, kada sam došla kao mlada pripravnica.Upijala sam znanje. ?ini mi se da sam tada na glavi imala stotinu antena, da mi ne bi nešto promaklo od istinske želje za poslom i za znanjem.Tada sam stekla najviše prijateljica i prijatelja na svijetu, provela sa njima nezaboravne trenutke.Koliko izlazaka, koliko novih poznanstava kroz rad na šalteru, koliko zajedni?kih nezaboravnih izleta – kao da smo jedna obitelj – kroz posao i zadane mi zadatke, poštivanje šefa, direktora, moje starije kolegice i kolege.Mislila sam da ?u postati važna, ne samo sebi, nego i svojoj okolini, ako se više potrudim, uradim, a sada vidim da sam pravila najve?u grešku na svijetu, jer nisam išla polagano

Ne bih danas imala problem ni sa suradnicom na poslu, a sutra ni sa šeficom možda…

Najve?i problem, osobito kod mla?ih naraštaja, jeste holivudski pristup životu. Sve izgleda da treba biti zabavno, lako, glamurozno, novac treba pasti s neba i po mogu?nosti u golemim koli?inama.

ISKUSTVO JE TEŠKO STE?I, A ZAŠTO SE I MU?ITI?!

 Pa svatko danas može biti voditelj na nacionalnoj TV ili estradna zvijezda u usponu.

                                                NEZRELOST JE JEDNA OD NAJ?EŠ?IH ZAPREKA ZADOVOLJSTVU U ŽIVOTU.

Mnogo mladih ljudi pokušava sve da bi što dulje ostalo pomalo neodgovorno.Tada ne razmišljaju o starijim kolegama, a pogotovo ljudima koji su na zalazu svoje dugogodišnje karijere. Karijere, nesretnog životnog poziva. Poziva, kojem je danas, ve?ini žena kao meni, no?na mora. Zaista no?na mora. Kada pomislim da mi ujutro sat zvoni u 5 sati, a vani mrak, ni pijevci još nisu u kokošinjcu propjevali.Danas se nakon toliko godina radnog staža osje?am kao da sam u zatvoru i ?ini mi se da sam pokušala sve i da sam bespomo?na.Poznajem jednu stariju djevojku, sjedi neposredno do mene na poslu, a nemamo više zajedni?ki ni dobar dan. Žalosno, veoma…Prešla je ve? dobrih 40 i kusur ljeta, ona je nezrela, sluša turbo folk, obla?i se sre?om na poslu u uniformu, a da su druga pravila nosila bi najmanju minicu na svijetu…Kosa joj je sva nafr?kana, nosi afrolook, o?i plavo namazane, kao da ?e iza pulta izletjeti pravi pravcati poglavica.Strašno je željela da bude u centru pažnje, malo tko ju je podnosio baš radi njenog nametljivoga stava prema strankama, kolegama, pogotovo u odnosu prema meni.A svi su se opet sa njome u nekim stvarima slagali.Nikada nije previše pri?ala o svome osobnom životu. Živi u malom turisti?kom mjestu, sama sa roditeljima, koji su stigli kao izbjeglice i tu su se odli?no snašli…Ne samo što su ponijeli svoje navike iz Bosne, nego su ponijeli i veze i poznanstva.Bosanaci i da na glavu padnu, opet se ?vrsto drže, i naglava?ke, i uvijek prona?u zemljaka i to je dobro opet za neke zemljake.I ja sam neki zemljak, koji je sa kruške pao i nikada se nije snašao…Preko velike i debele veze do?epala se banke, a ni sa ?im je nije zaslužila, gledaju?i druge starije kolegice, koje su ve? godinama u nemilosti, koje savijaju le?a broje?i tisu?e i tisu?e nov?anica i kovanica, govore?i svakih nekoliko minuta dobar dan, izvolite.Od kada sam po?ela raditi, a bilo je to veoma davno, po?ela sam baš na šalteru, i znam, bila sam spremna za njega.?ekaju?i na šalteru neminovno se mogu ?uti komentari, ve?inom nepovoljni za one koji sjede sa suprotne strane stakla.Neki su komentari, neosporno ispravni, no ve?inom su subjektivni, pogotovo ako šalteru prilazimo s uvjerenjem da ?emo odmah biti usluženi, da ?e nas s druge strane uvijek do?ekati nasmijano lice, baš kakvo želimo.Obaveza je, nas ljudi iza šaltera, a to ?e vam i sami bezrezervno priznati, ljubaznost i brzina uslužnosti. Na šalterima, gdje se radi sa novcem, dodatne su radne okolnosti, materijalna rizi?nost, i kona?no, osobna odgovornost i sigurnost.

Iza šaltera sjede ljudi sa svim svojim vrlinama i manama, sa zatomljenim ili manje zatomljenim osobnim frustracijama. Takve osobine mnogi šalteraši ne?e ili ne žele uvažiti.

Nije svatko za rad na šalteru, na šalterima zaista treba da rade najsposobniji i iskusni djelatnici. Posao uvijek zahtjeva punu koncentraciju, pa je zato ?esto i rizi?an, iako je za nas novac kao i svaka druga roba i usluga.

Bez obzira na tako stresne i iscrpljuju?e situacije na šalteru, mora se zadržati koncentracija, opho?enje i dužno poštovanje prema svakome korisniku naših usluga.

Nije uvijek lako udovoljiti, govorim iz vlastitog iskustva, no posao moramo obaviti na obostrano zadovoljstvo. Stresan je to posao, koji ne priznaje privatan život, ?esto ni izvana, pogotovo ne na radnom mjestu.

Svima nam je krajnji cilj poslovanje na obostrano zadovoljstvo. Upravo to mi je bio cilj svo vrijeme, od kada radim na šalteru. Naoružam se uvijek strpljenjem i pokušam uvijek razmišljati da je i sa druge strane samo živi ?ovjek kao i ja.

Ali to nije slu?aj kolegice do mene, koja ?esto ima neugodnosti pred šalterom, pa se pitam, da li je krajnje vrijeme da se ozbiljno preispita o svom na?inu i pristupu prema klijentu.

Ona jednostavno nema strpljenja saslušati stranku, jer postoje stranke, obrazovane i one manje obrazovane, stranke dosta strpljive i manje strpljive, stranke koje morate pou?iti nekim novim upustvima, koje se danas mijenjaju iz dana u dan.

Najgora stvar je raditi nešto mehani?ki, bez osje?aja, i sada, ako bar nekim slu?ajnim gestom poremete tu moju, slu?ajnu kolegicu, kolegicu sa kojom sre?om ne dijelim zajedni?ki posao, po?e sve po zlu, po?inje vika, galama, povišeni tonovi, nadvikivanje.

Stranka joj u momentu postane meta za iskaljivnje njenih osobnih frustracija, koje su u zadnje vrijeme postale veoma o?ite.

Odjednom se upali iskra, ?uju se visoki tonovi što nije nimalo ugodno ni za stranku, a pogotovo ne za ?itav red koji strpljivo ?eka, a ni za nas kolegice u galeriji…

Pokušavala sam, s obzirom na svoje dugogodišnje iskustvo u radu sa strankama, iskoristiti par puta to iskustvo i smiriti situaciju, na šta je kolegica još strašnije reagirala, da sam ostala zapanjena, ne samo postupkom, nego i smjeloš?u, jer ona nije ?ak niti u stalnom radnom odnosu da bi si mogla dopustiti tako ponašanje.

Valjda je neka teška zadužbina dobro štiti…

Ja se na zalasku svoje profesionalne karijere, i to koje karijere, posla, ustru?avam da fotokopiram nešto osobno, jer se prvo javim šefici, a pogotovo da se iživljavam na strankama.

Dobro, mogu ja prešutjeti i ne uplitati se u njene duele, mogu samo ispred nje spustiti posti?ena glavu.

 

« Kada nekog voliš, neka to bude umjereno, jer ?eš ga možda jednom zamrziti.

Kad mrziš nekoga, neka to bude umjereno, jer ?eš ga možda nekada zavoljeti.»

Znam da mi je zasigurno posti?en znanac, susjed, dugogodišnji klijent i onda se osje?am vrlo, vrlo tužno.

Odakle toliko smjelosti… Znam odgovor isto kao i vi. Pomislit ?ete: „Pa to je stvar ku?nog odgoja.“ Da, ku?nog odgoja, a tko danas mari o ku?nom odgoju. Jedino, ako je stranka neovisna i dobro o?ita „samozvanoj šefici“ lekciju o dobrom ponašanju.

Nekoliko je puta intervenirala i direktorica na pritužbe stranaka, ali njoj se servira druga pri?a i piši propalo.

 

Do kada se može ovakav postupak tolerirati ili što mi svakodnevno pravi problem, koji mi jako ugrožava i život?

 

Bolujem ve? skoro godinu dana od še?erne bolesti. Ne trebam nikome objašnjavati, da bi se normalno živjelo sa tom boleš?u, treba imati i miran život i okružje primjereno.

Svaki dan, na temperaturi, koja nije primjerena za zimu, pale se po tri radijatora, termo pe? i još spirala – gasna komora…

Temperatura vam prelazi paklenu cifru na termometru, a ja svaki dan padam skoro u nesvjestice bez zraka.

Kada uljudno zamolim da se dodatak isklju?i, nastaje takvo vrije?anje i vika, da poželim propasti u zemlju od neugodnosti.

Toliko se ta neprimjerna osoba iživljava svojom nezreloš?u. Ona osje?aja sigurno nema; nije ni majka da bi mogla znati što je to pristupati nekome na jedan normalan i civiliziran na?in.

Po?ele su me i kolegice gledati, kao da se pitaju, je li moglo i bez takvog pristupa. Da, moglo bi, kada bi je neko odveo sa strane i sa njom ozbiljno porazgovarao, da je stranka uvijek u pravu, pa i kada nije, da postoji na?in da joj se približi kao osobi, kojoj je potrebno dodatno obrazloženje ili samo jedan blaži pristup. Tako?er, i pristup prema starijem kolegi, kolegici koja odbrojava svoje posljednje radne kazaljke na satu…

Satu, koji je za nju ve? davno odzvonio.

Da nije novih zakona, ja sam ve? davno trebala biti u mirovini. Da, u mirovini, da uživam u unucima, šetnji, svojim hobijima, svojim ve? prorje?enim prijateljstvima. Prijateljstvima, koja su nekada trajala dugo, a sada su prijateljstva, površna i neiskrena, što je veoma tužno, jer se nema vremena.

Zato se okre?emo obitelji u kojoj je uvijek pravo uto?ište, toplina, mir i spokoj, siguran jastuk da nasloniš umornu glavu od mladih službenica, osoba koje trebaju u?iti o strpljenju, u?iti kako postati zrela.A ne nezrela, neodgovorna, a i nehumana… Prolaze godine…

Ako joj se i posre?i i do?eka svoju mirovinu, onda ?e možda i nau?iti o klimakteriju, o fumadama*, o še?ernoj bolesti, a najviše ?emu se treba u?iti je u?iti se

 

PRIJATELJSTVU, KOJI SE NA POSLU RA?A..

 

 

BLANKA   ATIJAS   LEVI

Šibenik, 30.11.2009. godine.

 

*fumade – navale vru?ine u klimakteriju (valunzi)