Davno, nekada davno, moja ljubav prema šumi po?ela je kada sam imala pet ili šest godina.Naš dragi otac, Mihael, nedjeljom bi nas budio rano, jako rano, dok je vani još bio mrak.    Mi djeca, sneni, a majka, naša draga, ve? ozarena lica, znojna, spremala je hranu u stari lova?ki o?ev ruksak i jedan tele?i ranac. Nijedna naša dje?ija ruka, ruka putnika nije bila slobodna do prvog stajališta na ?airama.Trebalo je sti?i do tamo za sat, sat i pol ili dva, sve je ovisilo koliko se razdanilo, kolika ?e biti magla to jutro, kakav ?e iza?i dan.

Dogovor, no? ranije, bio je, što tko nosi na sebi, odgovaran za to da se ne izgubi putom.Svaka spremljena stvar je bila dragocjenost, kao zejtin i kava, što smo ih nosili kao milošte dragim našim Gosti?ima. Kretali bismo na naš dugi put, put u naše daleko, daleko selo na velikom brdu Plo?nik.

U jutro puno magle i rose, ve? prvim metrima našega puta od naše ku?e, ku?e u centru grada male kasabe Doboja znana, preko donje džamije i preko Crvenog brijega na ?aire, put Kr?evina i  stare mahale. Rosa je ve? dobrano kvasila naše bose noge. ?arape su bile spremne, ako bi nas uhvatio rani proljetni pljusak, koji bi potrajao nekih 10-15 minuta, i ako bi se skrili pod neko stablo, ako bismo stigli…

Poslije bi gledali dugu na nebu i nikada nisam poželjela tada postati dje?ak…  A ni sada… Havajke koje nam je otac pravio samo su štitile naše bose tabane od neke povrede ili ujeda zmije, koja bi nas iznenadila iz rosne trave toga jutra.To jutro jedna sme?ouška zmija prepre?i se na ?istini tog našeg dugoga puta. Otac nam dade znak da stanemo, a on je kao sveti Petar nosio dugi štap, koji je uvijek bio pripravan za neku opasnost na tomu našem dugom putu, da nas nešto ne omete. Stali smo iza njega, ja u pani?nom strahu, jer prvi puta u životu gledam pravu, pravcatu zmiju, malu, ali tako šarenu, spretnu, tada za mene jako, jako strašnu.

Ti vijugavi brzi pokreti davali su mi strahopoštovanje da sam u tren zaboravila na strah i u ?udu posmatrala to vijugavo sme?e brzo stvorenje, koje me plašilo, ali samo za kratko. Tata je samo rekao: „Hajde draga, hajde draga“, a ona je prošla pored nas kao da nas nije ni primijetila. Nisam odmah mogla do?i k sebi da je zmija još uvijek tu, a da nam ništa loše nije napravila, a tata je tada u mojim o?ima  postao još važnija i snažnija osoba u mome životu, toga sun?anog prelijepog nezaboravnog dana.

Plo?nik, danas se pitam po ?emu je dobio to ime, ime koje mu ne prili?i, mene i sada ta rije?, ime, još uvijek mu?i i mu?i. Nigdje nijedne plo?e, nigdje u blizini kamenog stupa, ni blizu rudnika, samo rastinje samoniklo, zimzeleno. Glavica brda visoko se propinje kao vrh neke piramide, a možda tu nekada davno neki neznani bosanski faraon kao u Visokom ostavi meni neznani neki trag. Možda vrhovi brda imaju dodirne ta?ke. Tko zna… Pita?u njega, malog „zelenog“, svog frenda. Samo zimzeleni grmovi, usamljeni samonikli grab, svjedo?i da je netko prolazio ovuda,plo?u nikakvu nije ostavio da posjeti na život prije mojih Gosti?a.

Danas gustiš zarastao, isprepletan, samonikli, puzavi strniš, pun ?i?aka koji mi pre?e put.Breza, moja carica šume, gleda na omoriku, jelu, bor, šikaru punu malina, kupina, zatvara prolaz u šumu, šumu moga djetinjstva, ka mome vrelu ?iste pitke ledene vode, vode koja je gasila moju djetinju že?. Pokušavam se na nekoliko mjesta probiti u šumu, nemogu?a misija… Zašto sam danas tu nakon punih 50 ljeta, samo ja znam odgovore.

Morala sam do?i, moji snovi me neprekidno vra?aju na to vrelo, izvor vode koje sam tako davno popila tu, a danas ne mogu do?i do njega, vjerovatno postoji i drugi put. A on moj izvor pitki još uvijek tu, možda još ?istiji, hladniji, samo danas meni nepristupa?niji. To više nikada ne?u znati, jer više nikada ne?u prolaziti tim putom. Danas me samo sudbina dovela i tko zna da li više ikada, da li do novoga sprovoda…

Bili su to posebni dani, dani kada smo se pripremali pre?i taj dugi put od 10 i više kilometara za ranih jutara, dok smo još bili djeca, ni svjesni života, koji je tek bio pred nama. Trebalo nam je tih davnih 50-ih godina, možda tri do ?etiri debela sata za pre?i tu uzbrdicu, uzbrdicu u?enja života. Nekada je bila tako lagana, lijepa, brza u odnosu na današnje životne uzbrdice. Uzbrdice za koje onda nismo ni znali da ?e do?i, da ?e nas zate?i, kao što ni sada nisam znala da ?u se ikada više ponovo ovamo vratiti i pre?i taj isti put, tu uzbrdicu nakon pola vijeka. Krenuli bismo nakrcani stvarima i miloštama od naše ku?e u centru Doboja, nedaleko od donje prelijepe stare dobojske džamije, preko Crvenog brijega, Kr?evina, ?aira, prema Makljenovcu nalijevo i izlazili na ?istinu Prisada, nadesno ka Plo?niku. Prema Velikoj glavici ili kako su je svi zvali, Božinoj glavici.Prvi odmor sa prvim zrakama sunca od nekoliko minuta, bio je na ?airama kod ku?e mog dragog Muidže Dale, kalamara, mesara, ov?ara, sve što si htio, on je tada bio.Ve? bi nas Muidža ?ekao na jednom starom panju u svojim gumenim, blatnjavim ?izmama i svom plavom radnom mantilu, ka?keta nataknutog do pola nosa, da bi ga jedva prepoznao, da ga nisi znao po danu sa zaraslom bradom i krnjavim zubom.

Uvijek je moj Mujdža mirisao na baljegu, koju i sada ?utim, kao i prije 50 godina, kada sam je osjetila po prvi puta tog sun?anog ranog proljetnog jutra. I sada isti mirisi, samo nova sazidana štala, vonj baljege isti kao da je i ista krava, da li je i tele od te prve njegove krave, ista loza, koliko znam Mujdžu sigurna sam. Samo mi je jasniji sada njegov vidikovac prema mome gradu, gradu djetinjstva, mladosti, moje prve ljubavi i mnogih radosti na slivu triju prelijepih rijeka. Sabrije Dale, prvenca, nova ku?a, štala, njegova mlada prelijepa žena, njegova djeca, velika kola, nova i još jedan kombi.Snaha nije danas u dimijama kao Sabrijina mama, koja još uvijek leži u postelji nakon toliko ljeta, snaha je danas u farmericama i puna zlata kao neka prava hanuma, starinska.Jutarnja prva kahva, kahva do?ekuša, koju je uvijek Muidžina boležljiva žena kuhala, maksuzija, kao i ?aj od lipe, koji sam toliko voljela, zasla?en s medom. ?aj od moje lipe (lipanjsko dijete sam ja) širio je miris ?itavom malenom sobom i sad je zadržan u mojim osjetilima, u mome „malom praiskonskom nosu“.

Miris ov?etine i skromne drvene potleuše prekrivene tkanim ponjavama, koje su meni urezane u sje?anje, svaka nit duboko u meni, kao i moja sada ve? sijeda kosa. Nit koju sam nekada sama poslije pletenjem htjela tkati, tako ?vrstu, šarenu, neponovljivu halju u dje?ijoj mašti, kakva mi osta. Pšeni?na maslenica još topla, para iz nje puši, a ona se topi u našim dje?ijim ustima, sla?a od najljepše šarene še?erlame bajramske.Potkuve?eni kre?emo ka novoj uzbrdici, gdje nas jedan dio puta prati vjerni Mujdža, a sunce se ve? dobrano popelo ka horizontu, ka proplanku mekom, gdje je davno srna malo lane okotila i svojim mlijekom isti tren podojila. Prolazimo kraj ku?e naših Galicijana, Cilike i brata Ludviga, ku?a i štala, prekrivena  perušinom kukuruza, ima oblik dugog tunela, tunela bez kraja.  Samo sam jednom smogla hrabrost i provirila u nju, moliti tetu Ciliku za lon?i? vode sa velikim strahom djeteta, ustrašenog lažnim pri?ama. Zemlja na podu, jedan stol u uglu, to sam samo uspjela vidjeti. Vrata sklepana od nekog ?vrstog drveta, a brat na njima stoji kao ljuti stražar iz ruskih kazamata, sijed, brkovi dugi, bijeli, o?i prodorne, koje su me ledile i po?ela bih se tresti od straha. Pa zašto, ne?e mene ubiti, umjesto da se samo napijem, samo vode, zašto djecu uvijek nepotrebno plaše. Da li je to bila samo pri?a koja je ostala u dje?ijm ušima, a danas ni njega nema. Rat ga je ovaj skrio pod okriljem no?i, a neko opet kaže, ubili su ga za ono, za koje? Oko za oko, zub za zub. Zna?i prenijeli su sa koljena na koljeno zašto, on je svoje odrobijao i to debelo, a ništa nisu dokazali.

Da li samo što su bili Galicijani, a ne doma?i, ja to nisam tada ni znala, a blizu sam bila da saznam, i sama, i moj tata, isto jednoga proljetnog dana. Bijela trešnja na tom putu, druga stanica za odmor, okrepu, psi laju, nemaju prigodu vidjeti svaki dan neznanca. Osjetiti novi miris slu?ajnog prolaznika, ne jednog nego pet, koji remete jutarnju gužvu u kokošinjcu. Horoz  je poslao svoju izvidnicu da vidi što je to novo na njegovoj teritoriji, zbog ?ega psi laju, zbog ?ega je graja na bijeloj trešnji. Mi smo pobacali u trku svu težinu sa sebe i za tren smo se našli na ve? sazreloj, bijeloj, recimo kao „našoj“ trešnji. Toliko smo jeli tih bijelih, slatkih plodova, dok se nismo prejeli, dok nas drob nije po?ela boljeti.Opet kratki odmor, opet jedna kava doma?ina i sada bijeli mrs, sir onaj škripavi i crni hljeb, još topla kora koja se puši.Pokret i opet na ?istini, još koji kilometar i ve? vidljiv vrh Božine glavice.

Sunce ve? prži, rosa je ostala na nekom zaklonjenom pupu, a stara lija sramežljivo viri iz šikare kao da ?eka mudro darove naše. Put od ilova?e crven, nepravilan, vijuga, a šuma svuda izme?u nas, vodi nas pravo na ?istinu do male bijele ku?ice sa jednim prozorom i veselim vrtom. Malo oku?nice sa kupusom zasa?enim, malo mrkve, peršun i poneki grm lijepe Kate. Ve?  su se dva psa razlajala, ska?u oko nas, njuše kao da smo stari znanci, kao da smo jutros otišli iz te ku?e, kao da smo se samo spustili prema Rudanci po pola litre zejtina.  Simo ve? u svojim dubokim bljatnjavim ?izmama, šajka?a stara, izlizana na sijedoj glavi. On, visok mršav kao bor, još uspravan izlazi pred nas sa svojim širokim osmjehom na pretplanulom izbrazdanom licu.„Pa ?este dosad?“, a psi ska?u li ska?u dok ih moja druga majka Nevenka tr?e?i iz ku?e ne potjera, a ja joj tr?im u zagrljaj, stiš?em tako jako, jako. Kako sam samo znala stisnuti svoju majku Bertu, ?vrsto da mi ne utkne, nikada iz naru?ja iz toplog zagrljaja. Teta Nena, evo mi smo stigli a dah mi još ustreptao od dugog puta, obrazi kao dvije breskve, crveni, lagani znoj probija oko mojih nosnica, ali mi ne smeta, stigla sam u moj Plo?nik, da to je moj Plo?nik, oaza mog djetinjeg svijeta.Sjedam na golu zemlju, a teta Nena: “Digni se, nazeb?eš, do?i u ku?u, kukuruza, evo topla sa  onom preplanulom korom kakvu ti voliš, a evo i živi?arku kokoš sam stavila pe?i.“ Nisam se još odmorila ni od bjelice trešnje, a ve? opet jedi… Prvo smo vadili naše milošte, za teta Nevenku šarena pamu?na haljina koju bi obla?ila za Uskrs, ?ur?evdan, slavu. Moja mama ju je pomno birala, kao za sestru, Simi košulja i par pantalona moga oca, za Živka i Vladu košulja, uskršnja, nova i po jedan par jeftinih tena. Uvijek su roditelji znali pred ?ur?evdan, tu dvojicu mladi?a nagraditi novom košuljom, starim popravljenim cipelama. Daleko su pješa?ili svaki dan bosonogi i tek na Crvenom brijegu obuvali bi cipele i na zdencu prali prljave noge. Išli su na zanat, jedan na ba?varski, a drugi na mehani?arski. Rasli su bez oca, koji je za drugoga rata poginuo tko zna gdje, kada to niko ne zna… Nevenka se preudala za našeg Simu, bolje re?i priženila se, Simo je došao u njenu ku?u. Sestra mu An?a u ku?u niže iz Medakova sela na domak Maglaja, u ku?u mog drugog oca, golijata, Bože Gosti?a, ljudine od ?ovjeka, brata starijeg od moje tete Nene.  Tako isprepletano kao stablo masline ?vrsto, skladno, ta familija, tako pobožna, a tako tiha…

Sada,  pola stolje?a poslije, stojim pred istim mjestom u Plo?niku, pred novom ku?om našega Živka, nekada ba?varan koji mi dan ranije izma?e u Njema?ku. Tamo je jedan drugi njegov dio, posao, Švabica njegova, egzistencija, ve? zara?ena penzija. Plo?nik to je njegova stalna oaza mira za njegovu dušu, njegove ve? krhke živce, koje je odnijela buka po njema?kim tvornicama. Velika ku?a, veranda puna cvije?a, stepenice za gornji kat, odakle vidik puca na sliv Bosne, Usore, Spre?e, ka Savi pitomoj, velikoj, plemenitoj. Nova crkva u samoj šumi do koje ne stigoh do?i – pretpostavih da je Živko najviše za temeljac priložio, da je kum joj bio… Da se temelji baš u njihovoj šumi naprave za sve seljane, za sje?anje na majku Nevenku, o?uha Simu, ujaka Božu, ujnu An?u, za sve mile i drage, za svoje selo koje osta netaknuto, kao i prije 50 ljeta… Trava pokošena, sve ure?eno, kao da je otišao opet samo do Rudanke, ovaj put po kutiju cigareta. Bi?e ?eš?e tu na svome, malo u Švabiji, i neka, tu su korijeni, tu su oni. Par metara od nove velike zidane ku?e do moje je šuma, koju još uvijek volim, u koju sam sa Simom išla sa dvije obremuše da donesem vode za pi?e sa mog izvora. Tada je bio maj mjesec, kada sam posljednji put bila, prije pola stolje?a, kada je u šumi izašla prva jagoda koju je Simo ubrao, a nije mi dao da je  pojedem. Stavi na ?elo prvu jagodu, samo je rekao, da je takav adet, kada vidiš da iza?e prvi plod, to je za beri?et i šume i ploda.. Poštivala sam  tada taj obi?aj, ta pravila šume i nau?ila još mnogo i svojih i tu?ih, koja su jako važna za ovakva prijateljstva, koja te vode i vra?aju, koja ti se prepli?u u životu, vra?aju u snu, na javi, u svakom danu.Jagode ni?u i sada u Božinoj  šumi, ja ih ve? dugo nisam jela, one ne ni?u u mojoj novoj sredini, jer tamo nema proplanka meka. Ovdje raste žižula*, sme?a i so?na i „Babi?“ grož?e i smokva preslatka, medna.

A u potoku kod mog „oca“ Bože, sada stoji preslika one njegove ku?e, ku?e od blata sme?eg i poda sme?eg, kojeg sam mela brezovom metlom, još svojim krhkim rukama djeteta..Gledam i sada An?u visoku, preplanula sa dvije pletenice kao šaka ?vrste i guste, koje mi li?e na klasje zreloga žita, žita od koje mi pekaše onu moju kukuruzu malo zagorjelu, koju sam mo?ila u kiselo mlijeko u drvenoj zdjeli.Božo moj, moj „otac“, kao i Mika, dva brata nerazdvojna i za no?i kada se pekla rakija ljuta, kada je brijala gusta me?ava kao kod Ko?i?a u Stri?i?ima, koja me je srela na ovome putu, drva je tada po prtini nosio, a nije nas ni tada zaboravio. Hajku su spremili da ga na?u.. Ugledah u bašti stablo dunje, vo?e ve? zrelo, a Jela u muškom sakou, kao da je An?a pred mene uskrsla nakon 50 ljeta… Zar je toliko prošlo? Tolika sli?nost dvije sestre, ku?ica mala ?ista, pod prostrt, nije više od blata.Tri ma?i?a leže u toploj sobici, ližu se kao bra?a, muha poneka promi?e, jesen je, listopad.Taj mjesec koji mi ruši snove i broji  mrtve moje… Zašto svi mili moji odoste? Kada je Miholjsko ljeto i tu, i ovdje, i u srcu ste mome… Zamolih Jelu za dvije dunje od šest na stablu, ve? opalog liš?a. Ja, Muidža, Mihael, mladi unuk svog djede, Rahela lijepa i tetka Blanka sijeda, stajasmo na mjestu sjena moga drugoga oca moga Bože gorostasta, planinskog iz Plo?nika, a njegove dunje stajahu u mojoj ku?i na moru plavom, gdje Zrmanja te?e. Stajahu ponosno rame uz rame sa Menorom. Po?ele su odlaziti kao moj, otac, majka, Božo, teta Nevenka, Simo, Božo, An?a, moj Joža… Zašto mi listopade uze ono jedino, neraskidivo, meni tako drago, mog Jožu, još bez brade…Ostala je slika samo „DVIJE DUNJE“ iz Plo?nika.

* žižula (lat.: Zizyphus zizyphus), žižola, ?i?indula, ?i?imak i cicindra, poznata i kao kineska datulja. Po broju stabala najbrojnije je vo?e u Kini. Uzgaja se širom Azije, na Mediteranu, kao i u SAD-u u novije vrijeme. Kod nas je prisutna samo u primorju, posebno na podru?ju od Dubrovnika do Trogira

Blanka Atijas Levi

01.12.2009.